Mačka

U gradu nije važno ime
u praznoj sobi, kaže prica
i u sred ljeta, u sred zime
ja vidim tužnoga mladica
On živi sam i k’o zanesen
u svome svijetu od papira
a vani sunce, kiša, jesen
a vani vergl nesto svira
No jednog dana sum kraj vrata
to netko neznan uci zeli
u njegov život poput tata
da njegovu samocu dijeli
A vani zima, vani snjezi
i pored praga macka lezi
on pruza ruke k’o da sanja
a vani zora, svijetlost danja
No u tom casu, u tom trenu
pred sobom vidje nagu ženu
i on joj rece, budi moja
a ona kaze, ja sam tvoja
I sve sto ima mladic skupi
i stavi trgovcu na vagu
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu
Da, zlato zeli, al' ne haje
za skromnu halju sto joj daje
i tuzni mladic svako veće
u novu kradju opet krece
Jer on je zeli, on je ljubi
i volio bi da je mazi
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih
I rijesi sada, još ove noći
u zadnju kradju on će poci
i u zoru se mladic vrati
da strasnim novcem ljubav plati
I donese joj dragi kamen
u svijetu najveći od sviju
u kom se kao jedan plamen
sve vatre ovog svijeta kriju
I vidje, žena ruke pruza
i ljubi kamen kao muza
i kao sto njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije
I dok se njemu lice grci
u sobu udje mis i trci
i kao macka skoci žena
na plijen se baci istog trena
I stigne ga, a njeni zubi
već traže meso koje pece
i zeni koju mladic ljubi
sa kuta usne krv potece
U strahu maldic oči sklopi
te strasne slike neka odu
on vidje ladju sto se topi
i svoju ljubav na tom brodu
A kada opet nadje snage
on digne vjedje, zene nema
i tada mjesto svoje drage
on vidje macku kako drijema
Kroz prozor udje svijetlost danja
on pruza ruke k’o da sanja
sad opet samo macku ima
a vani studen, snijeg i zima