Moj Dida I Ja

Preko polja kroz sjećanje ide,
kršan čovik, tvrde brade side.
Pamtim pogled, tu toplinu oka
i svaka riječ je bila mu duboka.
Čvrst je dida bio kao stijena,
hrabra srca i kamenih gena.
Sva je mudrost utkana u njemu,
njegove su priče učile me svemu:
«Poštenim putem ići,
bit će teško znaj,
al' samo ćeš tako stići
gdje je vječni sjaj.»
Ej, da mi je s tobom,
kao prije dočekati zore,
pogledati dolje,
sa Svilaje na Petrovo polje.
Moj dida i ja, prijatelja dva,
drugo vrijeme — ista sudbina.
Gleda na me planina Svilaja
sa očima njegovoga sjaja.
Crpio je snagu tamo gore,
planina mu iscrtala bore.
Njegove su ispucale ruke,
meni bile kao mirne luke.
Kako da mu zahvalim na svemu,
sinu ime dao sam po njemu.
«Poštenim putem ići,
bit će teško znaj,
al' samo ćeš tako stići,
gdje je vječni sjaj.»
Ej, da mi je s tobom,
kao prije dočekati zore,
pogledati dolje,
sa Svilaje na Petrovo polje.
Moj dida i ja, prijatelja dva,
drugo vrijeme — ista sudbina.
Ej, da mi je pogledati dolje,
sa Svilaje na Petrovo polje,
pa da viknem jače od oluje,
da me dida još jedan put čuje.
Ej, da mi je s tobom,
kao prije dočekati zore,
pogledati dolje,
sa Svilaje na Petrovo polje.
Moj dida i ja, prijatelja dva,
drugo vrijeme — ista sudbina.